Smena vlasti nema nikakvog smisla ukoliko ne ishodi temeljnim političkim promenama. Sve drugo bi bile puke personalne promene, „duplikat politike sadašnje vlasti“ – sjaši Kurta, da uzjaši Murta. Ne ulazeći u ocenu koje opozicione stranke se istinski zalažu za suštinske promene političkog sistema, spoljne i unutrašnje politike i očuvanje integriteta i suvereniteta Srbije, a malobrojne su i nije ih teško prepoznati, pozabavimo se metodama njihove borbe za vlast, odnosno aktuelnim pitanjem bojkota izbora. Ne ulazim, dakle, u analizu motiva te borbe za vlast i moguće, već razmatram isključivo sa stanovišta svrsishodnosti: da li u postojećim okolnostima bojkot, koji je sredstvo, a ne cilj, može da bude uspešan? Naravno, nije sporno da su izborni uslovi takvi da se izbori ne mogu oceniti kao fer i pošteni, pa se stranke koje su ih pre dve i pre četiri godine prihvatile i na izbore izašle danas zalažu za bojkot, uvodeći novu „bezalternativnost“, ovoga puta bojkota, a deleći uverenje sa Vučićem da je takav i put u EU. Ostavimo po strani zastrašćujuću i za konačni rasplet opominjuću činjenicu da se opozicione stranke okupljene u SZS (o politički diletantskim kafić-misliocima da ne govorim) ponašaju jednako Vučićevoj SNS, zahtevajući prihvatanje dirigovanog opozicionog jednoumlja i proglašavajući neistomišljenike po pitanju metoda borbe, u ovom slučaju one koji su skeptični u pogledu uspešnosti bojkota izbora, lažnom opozicijom. Dok Vučićeva kamarila izdaje sertifikate privrženosti interesima države izjednačavajući je sa privrženošću režimu, dotle SZS, jednako merodavan, izdaje sertifikate opozicionog statusa. Jednoumlje nema alternativu – to još jedna tačka bliskosti ove dve žestoko suprotstavljene, a malo različite političke skupine.