Navršilo se dvadeset godina od početka NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju. To je dobra prilika da se osvrnemo oko sebe i pokušamo da svedemo račune.
U zapadnoj literaturi i medijima postoji saglasnost u proceni da je „Kosovski rat“, kako se on tamo naziva, izazvao važne promene u istoriji sveta. Bio je, tvrdi se, prvi u potonjem nizu „humanitarnih intervencija“, ili „ratova za vrednosti“. Nisu malobrojni oni koji priznaju da se zemlje NATO saveza, vođene varljivim utiskom uspeha iz 1999, od tada nalaze u konstantnom ratnom stanju, obeleženom ratovima i krizama u odnosima sa celim nizom država, medijskom ratnohuškačkom propagandom, sveobuhvatnim merama nadgledanja sopstvenih građana i njihovim masovnim pogibijama u terorističkim napadima. Najopasnija je činjenica da su NATO vojske stigle, kao po nekoj strašnoj, istorijskoj neumitnosti, putevima svojih prethodnika iz 1812. i 1941, na granice Rusije. Dok prete Rusiji, u isto vreme, one izazivaju čak i Kinu. Zaslepljeni ideologijama „političke korektnosti“, ogluveli od sopstvene propagande, oslonjeni na nepouzdane saveznike, zapadni „donosioci odluka“ više ne vladaju situacijom.
Izjave ruskih javnih ličnosti i potezi zvaničnika svedoče da je godina agresije NATO na SRJ, u kojoj je i Vladimir Putin došao na vlast, označila početak preokreta i u ruskoj spoljnoj politici. U Moskvi su, jednostavno, shvatili da su oni sledeći. Kršenje svih obećanja o neširenju NATO na istok to će samo dodatno da potvrdi. Bombardovanjem kineske ambasade u Beogradu 1999. i današnjim pritiscima u Južnom kineskom moru, istovetnu poruku primili su i Kinezi. Uprkos naprezanjima NATO zemalja da u Albaniji i Bosni i Hercegovini pokažu kako su naklonjene muslimanima, oni ih, posle razaranja Avganistana, Iraka, Libije i Sirije vide kao svoje sudbinske neprijatelje.
Gubljenje iluzija i sazrevanje svesti o pretnji podstaklo je mobilisanje svih vojnih, propagandnih i ekonomskih snaga Rusije i Kine. Zemlje NATO i danas su u značajnoj prednosti, ali ona se više se ni na koji način ne može uporediti sa stanjem iz 1999. godine. Bliže proučavanje otkriće strukturne probleme koji potresaju i Rusiju i Kinu. Ali, i vodeće zemlje NATO nalaze se u stanju neprekidnih sukoba i političkih previranja. Izgleda da su glasači Donalda Trampa, Bregzita i suverenističkih stranaka u EU konačno shvatili odakle dolaze nevolje. Administracija i moć još su, međutim, u rukama starih elita. One neće da se predaju i da prihvate promene u stvarnim odnosima snaga.
Svet se, u ovih dvadeset godina, suštinski promenio. Kakav je odgovor Srbije na nove vetrove koji duvaju sa Istoka i Zapada?
Naša jedra ostaju skupljena i nas nose nepredvidive morske struje. Srpske političke, medijske i poslovne elite ukočene su u prošlosti, zarobljene u poslednjoj deceniji 20. veka i, naročito, u 1999. godini. Zaleđene strahom, one osluškuju pretnje koje nam ratoborni humanisti sa Zapada i danas šalju. Najnovija, u vidu drakonske kazne za Radovana Karadžića, stigla je iz „Međunarodnog rezidualnog mehanizma“, oruđa NATO saveza, zaduženog za javno prevaspitavanje i kažnjavanje Srba.
Pritisak na Srbiju da prizna secesiju „Kosova“ potvrđuje da agresija započeta 1999. i danas traje. Dok NATO čeljusti sve brže ostaju bez najoštrijih zuba, u Beogradu imamo vlast koja je spremna da izvrši i ovaj nalog, uprkos Ustavu i Rezoluciji 1244 SB UN, podršci Rusije i Kine, uprkos upozorenjima da će to voditi ka rasparčavanju Srbije i gašenju Srpske, uprkos otporu Crkve, opozicije, javnosti i, sudeći po anketama, ubedljive većine građana.
Čim Priština ukine ograničenja za srpsku robu, Beograd će se strmoglaviti u dalje pregovore. Pljačka kosovskih rudnih bogatstava i stvaranje „Vojske Kosova“ – to skoro da se i ne pominje. Sa ili bez „korekcije granica“ Srbije sa „Kosovom“, ti pregovori će se završiti „pravno obavezujućim sporazumom o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa“ ili, u prevodu, razaranjem Srbije i, na njenim ruševinama, stvaranjem Velike Albanije.
Pogubni Briselski sporazum i defetističke izjave predstavnika srpskih vlasti o nacionalnim resursima i o Kosovu, dodatno su ohrabrili albanske šoviniste i njihove NATO zaštitnike. Njihove ambicije podstaknute su i nespremnošću srpskih vlasti da, odlučnijim osloncem na Rusiju i Kinu, obnove materijalne, vojne i diplomatske resurse zemlje. Sprečavanje, u medijima sa nacionalnom frekvencijom, slobodne debate o ključnim temama, uključujući i onu najvažniju, kosovsku, urušavanje demokratije, ali i opasnost od rasparčavanja države, izazvali su očekivani gnev građana.
U uslovima sudbonosnih promena u svetskim odnosima snaga, kada se od nas zahteva samo da umemo da čekamo, današnje srpske vlasti dovele su, nepromišljenošću i nestrpljenjem, i sebe i zemlju u krajnje nezavidan položaj. Umesto iracionalnih strahova i ideoloških izmaglica, potrebni su nam samosvest, strpljenje i - trezvenost.
Predsednik Političkog saveta DSS, prof. dr Miloš Ković
Politika (25.3.2019.)
Наш је избор потпуно јасан: политичка борба за демократски преображај Србије. То значи да Србија треба да буде устројена на темељима демократског парламентарног поретка.
Оданост том принципу чини суштину Демократске странке Србије. Политичка уверења су за нас изнад свега. И изнад вођа, и изнад интереса, и изнад дневне политике.
Браће Југовића 2а,
11000 Београд, Србија
381 11 3204-719
381 11 3204-720
Е-маил: info@novidss.rs
© 2024 Нова Демократска странка Србије