Časlav Koprivica: Šta je, u stvari, patriotizam?

Zapad nas već više od 150 godina, kao i stoljećima ranije Turci, nagoni na spoznaju da samo čuvanjem dostojanstva uopšte možemo opstati

I zato, kao što je nenormalno ne voljeti svoju djecu i svoje roditelje – iako takvi ljudi, nažalost, postoje – tako je podjednako nenormalno ne voljeti, ili još gore mrziti, svoju zemlju i svoj narod. Ko to ne vidi, već štaviše propovijeda suprotno – u namjeri da od Srbije i srpskih zemalja napravi ono što u „Antimanifestu“ nazivam „bezotadžbinskim prostorom“, taj sebe najozbiljnije diskvalifikuje ne samo etički nego i intelektualno, možda i kognitivno – kaže u razgovoru za „Pečat“ filozof i profesor na Fakultetu političkih nauka Časlav Koprivica.zato, kao što je nenormalno ne voljeti svoju djecu i svoje roditelje – iako takvi ljudi, nažalost, postoje – tako je podjednako nenormalno ne voljeti, ili još gore mrziti, svoju zemlju i svoj narod. Ko to ne vidi, već štaviše propovijeda suprotno – u namjeri da od Srbije i srpskih zemalja napravi ono što u „Antimanifestu“ nazivam „bezotadžbinskim prostorom“, taj sebe najozbiljnije diskvalifikuje ne samo etički nego i intelektualno, možda i kognitivno – kaže u razgovoru za „Pečat“ filozof i profesor na Fakultetu političkih nauka Časlav Koprivica.

U uvodu za svoju knjigu Srpski put istakli ste da je u pitanju delo nastalo sa ciljem da se orijentišemo – etički i nacionalno, ali i epistemički. Da li se društveni angažman filosofa i dalje podrazumeva ili je postao incidentan?

Prije pet godina napisao sam knjigu Filosofija angažovanja u kojoj sam pokušao da obrazložim – ne samo ovodobnu neizbježnost angažovanosti čovjeka (bio on intelektualac ili ne) nego i da teorijski utemeljim disciplinu filosofije angažovanja. U najkraćem, angažovanje nije, tj. ne bi trebalo da bude, stvar ličnoga izbora – a kamoli izraz poriva za ličnom javnom „promocijom“. Mi, ljudi modernoga doba, živimo u situaciji gdje je angažovanje nužnost, budući da su važni parametri naše situacije – i lične i društvene – neodređeni, nedorečeni, tako da od nas iziskuju da se prema njoj (uvijek iznova) aktivno određujemo. Angažovanjem – koje predstavlja interakciju nedorečene, izazovne, maglovite, katkad čak i opasne situacije u kojoj se pojedinačno i skupno nalazimo, s onim što mi (u) njoj činimo – dobijamo priliku da je bolje razjasnimo, da nam se pokaže u nekim svojim kritičnim momentima, i da se utoliko bolje, kako navedoste, saznajno orijentišemo.To je neizbježna obaveza svih. Međutim, ljudi za koje se pretpostavlja da znaju više, posebno ako im je društvo povjerilo važnu i časnu dužnost vaspitavanja podmlatka – kao što je nama s državnih univerziteta – tu opštu obavezu na angažovanje treba da nose na poseban način, s pojačanim osjećajem dužnosti i obaveze prema cijeloj zajednici. Ako su, naime, profesori univerziteta zaista intelektualna i moralna vrhuška, onda su oni na angažovanje pozvani ne samo kao članovi društva, odnosno zajednice nego i kao oni koji su – makar idealtipski posmatrano – duhovni odličnici, koji su kao takvi, i bez svojeg izričitog izbora, obavezani da intelektualno predvode, da ostalima ukazuju i pokazuju. Taj nalog pada na cjelokupnu inteligenciju, posebno humanističko-društvenonaučnu, i naročito filosofe, koji nijesu specijalisti za neku posebnu oblast – što ponekad znači i imati stručno-suženi stručni vidokrugu – već oni koji žive i misle iz čovjekove opšte situacije, a onda, valjda, i djeluju za čovjeka – tj. ne samo za sebe nego i za sve druge, kojima nije bilo dato da im se usljed ličnoga obrazovanja otvore široki duhovni vidici.

Dok ste pisali članke, javno se obraćali ili, kao prošle godine, učestvovali među prvima u predstavljanju apela intelektualaca za odbranu Kosova i Metohije, da li ste, bar povremeno, bacali pogled ka Fihteovim govorima mladim Nemcima u trenucima najdublje razdrobljenosti nemačkog naroda, na početku XIX veka?

Iskreno – ne. Nijesu mi draga poređenja Srba i Njemaca u kontekstu istorijskoga puta i obrasca oblikovanja nacionalnog identiteta, jer to posljednjih decenija često bijaše pretekst za povlačenja krajnje zlonamjernih paralela između njemačkih državno-nacionalno organizovanih zločina u Drugom svjetskom ratu, i neprihvatljive, a u pogledu svojih metoda, po pravilu, i podmukle strategije proizvođenja u (globalnoj) javnoj svijesti srpske krivice za ratove i zločine iz devedesetih, u čemu, uzgred, jedno od „počasnih“ mjesta imaju upravo njemačka država i njemački mediji. Razlog tome je što nam ne mogu „oprostiti“ to što smo u oba svjetska rata bili žrtve njihove agresije, što se, uostalom, nastavilo i devedesetih, najprije preko lokalnih „posrednika“, a onda i direktno, njemačkim saučestvovanjem u NATO agresiji, čime smo postali jedini evropski narod u HH stoljeću kojem su Njemci tri puta uništavali otadžbinu, ne pokazujući potom nijednom kajanje zbog zločina protiv srpske/jugoslovenske države i srpskoga naroda. Da je njemačka svijest o svojoj kolektivnoj krivici za nacizam ikada proizvela svijest i o istorijskoj moralnoj odgovornosti i prema Srbima, ponašanje Njemačke prema Srbima tokom devedesetih – a i danas – vjerovatno bi bilo nezamislivo. Poređenje s Fihteom dodatno je nezgodno – bez obzira na nesporno visok intelektualni nivo i retoričku snagu štiva koje pomenuste – i stoga što se ono, djelimično i ne bez osnove, uzima kao jedan od ključnih dokumenata modernog „etničkog nacionalizma“, nasuprot tzv. „građanskom“, „liberalnom“ nacionalizmu, tipičnom za zemlje zapadno od Njemačke (počev od Francuske, Britanije do SAD). Uz sve uviđanje teorijske neodrživosti (i) ideološke nakaradnosti ove podjele na „dobar“ i „loš“ nacionalizam, zaista nam ne treba nikakvo pozivanje na jedno od čvornih mjesta u tradiciji povijesne geneze njemačkog nacizma. Neko zlonamjeran – a takvih je, kada smo mi Srbi u pitanju, vjerovatno više od dobronamjernih – mogao bi da nas i na osnovu toga (ponovo) stavi u isti (etički) „koš“.Ovim, dakako, ne želim da ustvrdim da naše društvo i naša nacionalna zajednica u svojoj duhovnoj samoorijentaciji treba da budu zatvoreni za intelektualne podsticaje sa Zapada. Naprotiv, kao „njemački đak“, neko ko je po svojem izboru mahom izložen njemačkim teorijskim uticajima i ko čvrsto vjeruje da je na njemačkom jeziku nastalo daleko najviše ključnih filosofskih i, uopšte, teorijskih djela moderne i savremene tradicije, smatram da nam baš ona, pored ostalih dobrobiti, može biti pomoći i u nastojanjima na samoosviješćenju, pa i, ne najposlije, u duhovno-teorijskom odupiranju svim zapadnjačkim, dakako i njemačkim, nastojanjima na našem nacionalnom potiranju, čime bismo posta(ja)li „više“. 

U svom Prilogu patriotskom antimanifestu tvrdite da su „etička anomija i emotivno-simboličko distanciranje od nacionalnoga međusobno tijesno povezani“. S druge strane, domaći NVO „kosmopoliti“ tvrde da je patriotizam „poslednje utočište hulja“. Gde je istina?

Kada bi neko rekao da je ljubav prema svojim roditeljima ili prema svojoj djeci „poslednje utočište hulja“, vjerujem da bismo se, ideološki nepodijeljeno, svi saglasili da je u pitanju ne samo osoba koja zaslužuje da bude označena baš ovim kvalifikativom koji u parafrazi pomenuste nego i da joj je hitno potrebna kvalifikovana medicinska pomoć. Možda je voljeti svoju zemlju nešto manje moralno obavezno nego voljeti svoje roditelje i svoju djecu – ako je tu uopšte umjesno tako uvoditi etički komparativ – ali je, svejedno, rodoljublje i dalje prvorazredna moralna dužnost – i prema zajednici i prema društvu (dakle predstavlja i građansku dužnost, odnosno vrlinu), nešto što je prirodno, samorazumljivo u dobrom smislu, konačno i jedino normalno. Svi mi svoje postojanje dugujemo svojim roditeljima, oni svojima, i tako – s koljena na koljeno, s pasa na pas, što reče Njegoš. Kada i ako to sve „saberemo“, i razaberemo, shvatićemo da smo putem predaka povezani s mnogo više ljudi (i njihovih potomaka) nego što to znamo, nego što smo mogli da upoznamo, da smo, makar u genetskom smislu, (makar) dalji rođaci sa hiljadama ljudi. Krajnji okvir te naše orođenosti sa mnogima obično je jedan narod, iako neki od nas u svojem stablu ponekad imaju i „inoroce“. Utoliko, narod je jedna „velika porodica“, koja postaje narod kada osvijesti svoju narodnost i kada u tome prepozna i vrijednost, čime, na koncu, postaje i solidarna zajednica sjećanja.Dakle, kao što je normalno voljeti svoje direktne pretke i potomke, neka vrsta obaveze odanosti važi i za one pretke koje nijesmo upoznali, prema kojima nijesmo mogli da razvijemo ljubav, a baš oni nas povezuju sa sunarodnicima, tako da se kao horizont te obaveze na odanost (koja ne ukida moralnu samostalnost u rasuđivanju i zaključivanju) pojavljuje narodnosna zajednica. Ako neko misli da se sve moralne obaveze prema onima s kojima smo objektivno-biološki povezani završavaju na neposrednim precima i neposrednim potomcima, da nemamo nikakvu obavezu prema precima svojih predaka, niti prema potomcima svojih potomaka, on u oba slučaju ozbiljno griješi, što je, kao što vidimo, dosta lako obrazložiti. 

Od Milana Milutinovića do Borisa Tadića propaganda je glasila „I Srbija i svet“, i „I Kosovo i svet“. Danas, kad Imperija ne odustaje od zahteva da predamo Staru Srbiju, kažete da se na nama zbilo: „Ni Srbija, ni svet“. Kako smo došli do ovih bezizlaza?

U Srpskom putu upravo tome su posvećene mnoge stranice. No ako bih nešto mogao da kažem povodom (buduće) perspektive ovoga o čemu me sada priupitaste, rekao bih nešto što bi, držim, trebalo da zna i razumije svaka elementarno razborita i moralna osviješćena osoba: ne smije Srbija, odnosno srpski životni nacionalni interesi i izvan današnje Srbije, biti cijena kojom će se plaćati ulaznica u bilo kakav „sv(ij)et“, naročito ako je to eufemizam za iste one koji nam od 1914, pa i ranije – do dana-današnjega, nekažnjeno-nepokajno, na svaki način nastoje onemogućiti puki (održavljeni) opstanak. Osim toga, ako bismo čak ostavili po strani moralne razloge – a ne možemo, jer razboritost pragmatizma ima svoj opravdan djelokrug samo unutar granica kojima je razmeđeno moralno nedopustivo od moralno mogućega – sada, kada je po nas zlokobni unipolarizam iz devedesetih, kakav nije viđen još od doba staroga Rima, na nepovratnom zalasku, srpska država ne smije povlačiti poteze kojim bi srpski narod dovela u još nepovoljniji položaj od sadašnjega. Ako se stiče utisak da to što nazvaste „Imperijom“ i dalje ima moć da nam jednostrano diktira uslove, kao devedesetih, a taj utisak je pogrešan, tada je jasno da za 10 godina, ili manje, ni taj utisak neće moći da se održi. Zato se „Imperiji“ žuri, a i njenim lokalnim, ovdašnjim „podizvođačima“. No za nas sada je vrijeme strpljenju koje iziskuje neuporedivo manje trpljenja nego devedesetih, jer povijesni tokovi se – ako budemo imali pameti da pričekamo i to iskoristimo – poslije dužega vremena okreću u smjeru koji bi nama mogao ići naruku.I samo jedna kratka ispravka, ako dopustite. To što nazvaste „Imperijom“, zapravo je Pseudoimperija. Istinska Imperija, nasljednica Vizantije, koja je čuvala tradiciju Rimske imperije, potonula je 1917. u časnim i bratskim, jednovjerjem i jednokrvljem založenim nastojanjima da nas 1914. zaštiti od germanske agresije. Ipak, mi smo makar donekle, iako nehotično, samo braneći sebe i svoje pravo na opstanak od agresije – vođene, kao i 1914, s istom, zatirućom mržnjom i s istim ciljevima – 1999, svojim besprimjerno-uzorotvornim otporom bezmalo ovaploćenom Zlu, pomogli Rusiji da (se) osvijesti u kakvom svijetu živi, i da shvati da neće preživjeti ukoliko nastavi da kopni u smrtnom zagrljaju Zapada, tačnije njegove i tadašnje i današnje vladajuće, nesumnjivo zločinačke verzije.

Kao i 1941, kada smo bili okruženi zemljama Trojnog pakta, sada smo okruženi NATO zemljama. Opet štrčimo. Kako očuvati svoje dostojanstvo i opstati u takvom okruženju?

Opstaćemo samo uz dostojanstvo i putem njegove odbrane, imajući pri tome, razumije se, na umu šta mi, kao narod, želimo i možemo. Drugačije nije moguće, ne zato što čovjek, pa i nacije, moraju nužno živjeti visoko uzdignute glave – to jeste ljudski u normativnom smislu, ali, znamo, postoje i pojedinci i narodi koji sasvim dobro „prolaze“ kroz svoj(u) život/povijest i bez toga. Problem je što nama Zapad, koji „ni za jotu“ nije odustao od svojih, mirne duše možemo, čak moramo reći – neprijateljskih ciljeva koje je počeo da sprovodi još 1991, a formulisao ih je davno prije toga – i prije 1991. i 1941. i 1914. i 1878… – ne dopušta da se tek tako „provlačimo“. Od nas i dalje ultimativno traže ono što ni od koga ne traže. Ultimatum, to je „crvena nit“ modernih istorijskih odnosa Zapada prema nama (1878 – 1908 – 1914 – 1941 – 1991/1999…) Nehotice, svojom politikom potpunog poništavanja naših elementarnih interesa, odbijanja da nam u bilo čemu priznaju da smo u pravu, a kamoli da nam daju bilo kakve realne koncesije, navode nas na alternativu: ili istrajavanje u visokouzornoj ljudskosti – ili potpuna propast. Valjda je stoga Srbija i dalje rasadnik junaka – ali i nacionalno-moralnih otpadnika. Mi Zapadu, tačnije njegovoj projekciji Jugoistočne Evrope, prezasićenom brojnim negativnim predubjeđenjima prema nama, od kojih su neka i stoljećima stara, naprosto strukturno, kao Srbi, smetamo – iako mi nemamo nikakva negativna kulturna predubijeđenja o Zapadu kao takvom. Kulturrasističko neprijateljstvo dolazi samo s njegove strane. Vrlo je, stoga, moguće da, budući da procjenjuju istorijsko-identitetsku ograničenost naših „kapaciteta“ upodobljavanju njihovim željama i „potrebama“, ne bi imali ništa protiv da nas, kao Srba, naprosto nema. Zato se mi i dalje nalazimo usred hegelovske borbe za priznanje, borbe u kojoj su pitanje gologa opstanka i pitanje opstajanja s čašću neodvojivi.

Godine 2018. govorili ste o „profiterima poraza“, kao i o spremnosti da reč „rešenje“ kad je Stara Srbija u pitanju postane sinonim za „nepovratnu predaju južne srpske pokrajine“. Kakav je, kako kažete, „otpadnički paralogizam“ u pitanju?

On se sastoji u koliko kratkovidoj, toliko i etički skarednoj, pa i podloj interpretativnoj konstrukciji da možemo „živjeti bolje“, čak dostojno ili „kao svi normalni ljudi/narodi“ ako budemo neizostavno slijedili srbo(po)gubne naloge Zapada. Paralogičnost ovakvog uvjerenja, koji dijele srboodstupnici svih ideoloških preliva – i danas i tokom cijele naše pokosovske prošlosti – jeste u tome da se ne može postati razboriti, uvaženi „Evropejac“ pristajanjem na kolonijalni odnos, da se ne može doseći dostojanstvo saglašavanjem s ulogom slijepo izvršavajućega oruđa, i da ne može istinska, moralno prihvatljiva, životna sreća poslušničko-transmisione „elite“ – za kojom ulogom žarko žude brojni pobornici kvislingoumlja među Srbima – platiti okupacionom potčinjenošću „ostatka“ sopstvenoga naroda. Suočeni sa svim silnim pritiscima, moramo znati – i ljudi na vrhu i čovjek možda sa najneznatnijom dužnošću u društvu i zajednici – da ako konačno, u onom najvažnijem, popustimo i odreknemo se sebe, tada će se u ponor besmisla survati sve ono što naši preci učiniše u mnogostoljetnoj, veličanstvenoj borbi za opstanak. Na to jednostavno i nipošto nemamo pravo – ma koliko sada bili jaki NATO, njemačka ekonomija, carigradski neoosmanisti. 

Svest o celini srpskog naroda nikad vas ne napušta. Odani ste Srpskoj, našoj jedinoj, makar i nepotpunoj, pobedi s kraja 20. i početka 21. veka. S druge strane, Crna Gora izgleda skoro kao apsolutni poraz. Star smo i umoran narod, a vlast, između ostalog, više računa na strahove penzionera nego na vizije mladih. Ima li nade?

Ako ništa drugo, nada je tu kada sve drugo „izda“ – zato i jeste nada. O tome sam u jednoj knjižici ponešto napisao. Ipak, bilo bi dobro da imamo još neki oslonac, smjernicu, snagu, a, kako rekoh, vjerujem da će nam buduće svjetske prilike biti objektivno sklonije nego one iz vremena najvećih oluja iz devedesetih. Nadajmo se – i, dakako, učinimo što bude do nas – da ćemo znati da iskoristimo te okolnosti da se ne samo nosimo bolje s bremenom neprekinutog zapadnjačkog „davljenja“ nego i da postanemo sposobni da povijesnostvaralački oblikujemo svoje buduće prilike – shodno vlastitom viđenju svojeg položaja, potreba i htijenja, svakako uvijek uobzirujući i poimanje opšte Pravde, kako stoljećima činjasmo.Da li će nada imati i stvarnu osnovu, zavisi od našega zajedničkoga mišljenja, os(ij)ećanja i djelanja. Oko čega nema nikakve sumnje jeste da će se ona gasiti ako se budemo – kako nas sada pozivaju iz najviših srpskih institucija, s vrha vlasti i s vrha Akademije, srećom ne i iz Crkve – „razgraničavali“ od svojih istorijskih zemalja, i to od svoje duhovne kolijevke – Stare Srbije. Umjesto (samo)razgraničenja, treba nam samoobgraničenje – naime, takvo povlačenje granice koje će obuhvatiti sve ono što je stvarnost srpskoga društva i istorijskih srpskih zemalja. Naravno, to najmanje smije biti nekakav obezduhovljeni, „suvi“ geopolitički projekt, mada bi pravedno povlačenje granice srpskih zemalja – u jednu srpsku državu – vjerovatno i u tom pogledu po nas bilo povoljno, upravo onoliko koliko je tekuća duhovna i geopolitička razdrobljenost srpskoga naroda nepravedna i nepodnošljiva. Kada će to objedinjenje postati moguće – to niko sa sigurnošću ne može znati. No sigurno je da niko ne može razumno tvrditi da to nikada neće biti moguće, kao ni to da nije pravedno i opravdano očekivati da se riješi nacionalno pitanje jednoga od starijih evropskih naroda – koje je dramatično otvoreno brutalnim razbijanjem Jugoslavije, uz dosljedno ignorisanje svih srpskih interesa. Naravno, ključni preduslov za omogućavanje pravednog rješenja srpskog nacionalnog pitanja jeste nepodlijeganje zamci skorojevićkog rezonovanja – kao da smo nekakav neistorijski narod – da je važno samo naše vrijeme i kako će naš naraštaj živjeti (a dobra se, kako rekoh, od samoizdaje nijesmo i ne bismo nagledali), te da zbog neke kratkotrajne ili čak prividne ekonomske pogodnosti sebi trajno uskratimo svoju državnu djedovinu, otimajući tako priliku i dolazećim srpskim naraštajima da naša goruća pitanja trajno riješe u korist srpskog naroda. Težnja za ekonomski boljim životom svakako je razumljiva i normalna, ali ne po cijenu prestupanja linija moralnih dužnosti i zavjetnih obavezanosti. Etika narodnoga opstanka i napretka uz držanje smjera državotvornoga statusa quo – tamo gdje nam nema druge, kao na okupiranom dijelu Stare Srbije, te rad na svaki način da se stvore preduslovi za promjenu sramotne „realnosti na terenu“ – kao u slučaju Crne Gore, to bi narednim godinama morala biti formula strategije srpskog povijesnog opstajanja – do pobjede.Srpska je zaista naša jedina pobjeda u drugoj polovini HH stoljeća, iako nedorečena, i za Zapad neprihvatljiva, vjerovatno „uzurpatorska“ i „skandalozna“ – budući da i dalje, kao fiks-ideju, baštine vatikansku georeligijsku ideologemu o neprekoračivosti drinskoga limes-a za religijski/ kulturnoidentitetski/ geopolitički… „nepodobne“ Srbe. Ipak, još je mnogo rada i iskušenja pred nama da bi ta ozbiljna, ali još uvijek nepotpuna, pa i neizvjesna pobjeda postala istinska i, koliko je to u povijesti uopšte moguće – nepovratna.Govorite o „apsolutnom porazu“… Ničega takvoga nema – sve dok ima zajednice koja se sjeća sebe, svoje prošlosti, pravednih pobjeda, koje želi da učvrsti i ne „prospe“, ali i svojih prošlih poraza, želeći da ih preokrene, da im učini kraj. Što se tiče Crne Gore, njena protivpravna i zaumna „otmica“ 2006. vjerovatno je jedan od najozbiljnijih srpskih poraza tokom projektovane lančane reakcije zvane „razbijanje Jugoslavije“. No tu stvar ne samo što ne smije biti završena nego naprosto nije; zaista ćemo se i tek „ćerati još“ za srpsku Crnu Goru. To moramo, jer nam je dužnost ne samo prema precima, i to ne samo nama čiji su direktni korijeni u Crnoj Gori, već je riječ o dužnosti prema sunarodnicima koji stenju pod antisrpskim jarmom u montenegrinskom samorasrbljujućem NATO kavezu, a konačno i o dužnosti naroda prema sebi samome, tj. o kolektivnoj samodužnosti. Kao što svaki pojedinac ima i pravo i dužnost da se brani od nepravde, ta dužnost postoji i za narod. Drugim riječima, narod ima obavezu da brani svoje sunarodnike, naročito ako su oni ugroženi kao sunarodnici, ako ih, recimo, pokušavaju odroditi, i to u matičnoj, prvodržavnoj srpskoj zemlji.