Zaboravljena dijaspora

Politika
18. Septembar 2019.
Zaboravljena dijaspora

Srba u matici ima sve manje, ali u rasejanju njihov broj neprekidno raste. U Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori gotovo svaka porodica ima srodnike u Kanadi, SAD, ili nekoj od zemalja Evropske unije. Na Zapadu su oni, neretko, uspešni inženjeri, poslovni ljudi, naučnici. Taj deo sveta, od koga toliko toga zavisi, oni poznaju odlično, za razliku od ubedljive većine stanovnika matice, čija se znanja o Zapadu zasniva na gledanju televizije i na turističkim paket-aranžmanima. Njihovi duhovni i materijalni resursi još su vidljiviji kada se uporede sa posustalošću i siromaštvom matice.

Srbi iz SAD su svetskoj civilizaciji dali dvojicu velikana, Nikolu Teslu i Mihaila Pupina, a hrišćanskoj crkvi i srpskom pravoslavlju trojicu svetaca – Svetog Sevastijana Džeksonskog, Svetog Mardarija lješansko-libertivilskog i Svetog Varnavu hvostanskog. U Prvom svetskom ratu, odatle su dolazili dobrovoljci koji su, zajedno sa braćom iz Srbije i Francuzima, probili Solunski front, oslobodili i ujedinili srpske zemlje. Uprkos svemu, standardne istorije srpskog naroda gotovo da i ne pominju srpsku dijasporu. Jedini izuzetak je, u određenoj meri, slavna prošlost Srba u Rusiji. I danas, u našem javnom životu, srpsko rasejanje je nevidljivo. Ministarstvo za dijasporu, osnovano 2004, u međuvremenu je ukinuto.

Ove činjenice vraćaju nas na temu mesta i uloge dijaspore u našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U prvoj polovini 19. veka, u dobu kneza Miloša i ustavobranitelja, posle vekova turskog ropstva, dijaspora je, naime, obnovila i izgradila srpsku kulturu. Može li ova priča o uspehu da se ponovi?

Srbi su narod rasejanja. Po tome su slični Grcima, Jermenima, Jevrejima – narodima dugih sećanja, koji su upamtili vremena neslućenih uspona i dramatičnih padova, praćenih stradanjima i raseljavanjima. Srpske seobe počele su u 14. i 15. veku, sa dolaskom Turaka u Evropu i slomom srpskih srednjovekovnih država. Turski način ratovanja podrazumevao je uništavanje i proterivanje graničnog, neverničkog stanovništva. Istim sredstvima pribegavale su i austrijske i mletačke vojske. Ugarski kraljevi Srbe su na silu preseljavali u svoje zemlje. Habzburgovci su ih pozivali da napuste osmanlijske krajeve i nasele se u austrijskim. Velika seoba iz 1690. imala je stravične razmere i posledice. Tu, na krvavim granicama sukobljenih carstava, Srbi su sticali status slobodnih vojnika u službi osmanskih sultana, habzburških careva i mletačkih duždeva.

Kada je konačno došlo vreme oslobođenja, početkom 19. veka, Srbija je bila nepismena. Prelazak Dositeja Obradovića u Beograd, u kojem nikada ranije nije bio, da bi stupio u Karađorđevu službu, označio je simbolički početak povratka u maticu. Počevši od tog doba, obrazovani austrijski Srbi stizaće u Srbiju, pa i u Crnu Goru, u potrazi za službom i patriotskim ispunjenjem. Oni su bili prvi zakonodavci, pravnici, profesori, učitelji, pisci u obnovljenim srpskim državama. Počeće da gube primat u srpskoj kulturi tek onda kada budu stasale generacije „otečestvenih sinova” i „blagodejanaca” iz Srbije, koje je država stipendirala i školovala na najprestižnijim zapadnim univerzitetima. Najviši slojevi srpskog građanstva će ipak, sve do kraja 19. veka, poticati iz „prečanskih” porodica i familija starešina i herojskog, ustaničkog doba.

Srbija danas, naravno, nije nepismena. Ona, međutim, ne poznaje svoje duhovne i materijalne resurse. Srpske političke, medijske i poslovne elite kao da ne razumeju svet u kome živimo. Ekonomija i spoljna politika Srbije zasnivaju se na kreditima i naređenjima zemalja koje pokušavaju da, pošto su rasturile Jugoslaviju, rasparčaju i Srbiju, da bi na njenoj teritoriji izgradile „veliku Albaniju”. Koliko se u tome daleko otišlo ponajbolje pokazuje činjenica da se same srpske vlasti zalažu za samoubilačku ideju „razgraničenja” Srbije sa „Kosovom”, sa sobom i sopstvenom istorijom. Ključni položaji u državnim, akademskim i privrednim institucijama uporno se popunjavaju na osnovu negativne selekcije koja ne neguje pamet i rodoljublje, nego poslušnost i nesposobnost.

U takvim uslovima, u doglednoj budućnosti, dok se matica ne osvesti i državna politika ne promeni, srpska dijaspora, posebno ona koja se nalazi blizu ključnih centara globalne moći, trebalo bi da se posveti prevazilaženju podela, udruživanju, lobiranju za srpske interese i humanitarnom radu. Jasno je da ona mora da nađe način da utiče i na državne vlasti Srbije, koje su, kako se vidi, izgubile svaki kompas. Vođstvo u tome trebalo bi da pripadne najnovijem imigrantskom talasu, koji je u rasejanje otišao u poslednje tri decenije. Ključna je borba za Kosovo i Metohiju, protiv rasparčavanja Srbije, ukidanja Republike Srpske i pretvaranja Crne Gore u oruđe naših neprijatelja.

Kada za to dođe vreme, položaj Srbije mogao bi vrlo brzo da se promeni nabolje. Naša dijaspora u tome će, ako u matici bude pameti i trezvenosti, odigrati važnu, možda i presudnu ulogu.

Prof. dr Miloš Ković, predsednik Političkog saveta DSS-a