Zašto se prodaje Komercijalna banka?

Ekonomski savet DSS
19. Februar 2020.
Zašto se prodaje Komercijalna banka?

Kada seljak prodaje kravu? Kada krava omatori, ojalovi i smanji mleko na pet litara po muži. Ili kada mu treba novac za traktor ili frezu, a banke naravno slabo daju takve kredite, jer seljak nema „bonitet“ ili „rejting“. Ili kada on (seljak) omatori pa ne može više da je muze i hrani. Ili kada otkupna cena mleka padne na besmislenih 27 dinara za litar, pa nema više računicu da drži krave. U svakom slučaju mora postojati jak i valjan razlog da bi se neko odlučio na prodaju vredne stvari iz domaćinstva.

Proces prodaje naše najveće domaće banke prolazi bez mnogo komentara i analiza, nekako zabašuren pod morem drugih bitnih ili nametnutih tema, poput otimanja imovine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori ili jurnjave za mahnitim pedofilom po selima istočne Srbije. Nema mnogo analiza od stručne javnosti, sem pojedinaca koji mahom iz ideoloških razloga ili podržavaju prodaju - ako su iz liberalnog ekonomskog korpusa, ili „a priori“ kritikuju svaku privatizaciju - ako su iz etatističke struje. Ni institucije se ne oglašavaju: SANU kao da nema ekonomiste u svojim redovima; kao da Udruženje banaka Srbije ne zanima prodaja jednog od svojih najvećih članova; moguće da Fiskalni savet nema nadležnosti koje izlaze iz okvira onoga što se direktno odnosi na budžet.

Ali kako se došlo do toga da niko i ne postavi osnovno pitanje „zašto se uopšte prodaje Komercijalna?“. O prodaji se priča već celu deceniju, više kao refleksna reakcija iz ranih dvehiljaditih (godine privatizacije) nego kao neka zvanična odluka administracije. Prethodna dva aranžmana sa MMF-om, onaj „stand by“ iz 2015, kao i ovaj važeći „kontrolni“, pominju proces odabira privatizacionog savetnika, kao i samu prodaju, ali u sklopu reforme javnog sektora, i uz pogodne tržišne uslove. Nigde ne piše da se banka mora prodati! Široko raširen utisak je, međutim, da je prodaja dogovorena sa nekom međunarodnom institucijom, te da smo obavezni da privatizujemo našu najveću banku. Ovakvo stanovište je skoro neupitno u javnosti, a rezultat je opšte prihvaćenog diskursa da ono što je državno nije dobro, da je loše vođeno, i da će kad tad propasti. Dakle, koliko je poznato, niko nikada nije napravio studiju na ovu temu, a Vlada je donela odluku da uđe u proces prodaje, prvo kroz odabir konsultanta (opet Lazard?), a sada i kroz moguću odluku da se banka proda.

Dakle, zašto država nešto prodaje (hajde da napravimo analogiju sa seljakom s početka): Pod jedan, ako joj je hitno potreban novac; budžet je pritom u suficitu, mere štednje (nemojmo ih zvati fiskalne reforme, jer one to nisu) – najviše kroz smanjivanje penzija i plata - su smanjile javni dug na 52% BDP-a. Krediti su nikad jeftiniji, tako da novac koji bismo dobili prodajom možemo pribaviti znatno povoljnije. Dalje, prodaje se imovina ako su okolnosti takve da je vrlo verovatno da će banka prestati da bude profitabilna. Tačno je da su kamate na istorijskom minimumu, ali opet bankarski sektor u Srbiji zarađuje preko pola milijardi evra godišnje, tako da i ovaj razlog otpada. Ili pak prodajemo nešto čime ne umemo da upravljamo. Rezultati Komercijalne iz prethodnih godina tu tezu odlučno demantuju i pored toga što zasigurno ima i značajnog prostora za napredak.

U poslednje tri godine banka je prikazivala neto profit od oko 60 miliona evra godišnje. Prethodno je, u 2015. i 2016 očistila bilanse masovnim otpisima nenaplativih kredita - od preko 200 miliona evra. Bilansi pokazuju stabilni rast (meren povećanjem bruto kredita), iako nešto niži od proseka sektora (8% u odnosu na 11%, procena za 2019). Prinos na aktivu i kapital je nešto veći od proseka, dok su kamatne stope neznatno manje od sektora. Operativni troškovi u odnosu na aktivu, uprkos ogromnom broju filijala i (verovatno) nešto prekobrojnom radnom snagom, su ipak na nivou proseka srpskog bankarskog sistema. Naravno, uvek su nam u sećanjima spektakularna bankrotstva Metals banke, Agrobanke i sličnih prevarantskih shema koji su nas koštali para i obraza, pa uvek treba biti obazriv u oceni kreditnog portfelja bilo koje banke, pa i Komercijalne. Poslednji zvanični revizorski izveštaj pokazuje da od 1,5 milijardi evra datih kredita nešto više od pola predstavljaju krediti stanovništvu, gde je rizik nenaplativosti istovetan ostalim bankama. Kod kredita privrede treba biti oprezniji u procenama, jer je ta stavka uobičajena „nepoznanica“ u srpskom bankarskom miljeu. Međutim, pomenuti otpisi, kao i činjenica da je korporativni portfelj prilično diversifikovan, govori nam da je kreditni nivo u relativno dobroj kondiciji. Dokaz više za ovu tvrdnju je taj što su nakon „due diligence“ procesa za kupovinu ostala zainteresovana tri od četiri kandidata iz faze neobavezujućih ponuda.

Javnost špekuliše da je ponuđena cena od 450 miliona EUR za 83%, što daje oko 540 miliona za celu banku. Kapital banke trenutno iznosi oko 640 miliona EUR, što znači da bi se banka prodala ispod knjigovodstvene vrednosti, tj. po odnosu 0,84. Nije nemoguće da se banke kupuju ispod cene kapitala; videli smo niz takvih transakcija tokom perioda krize, kao i kod gubitaša koji napuštaju teren. Ali je isto tako čest slučaj da se transakcije vrše po višestruko većoj vrednosti od kapitala kada je finansijska situacija mirnija i ako je banka profitabilna. Setimo se ranih dvehiljaditih kada su naše banke redovno dostizale i 5 do 7 puta knjigovodstvenu vrednost. Nedavna analiza poznate revizorske kuće je pokazala da je prosečna cena kod preuzimanja banaka u regionu centralne i istočne Evrope tokom perioda od 2013. do 2018. godine iznosila oko 1,3 do 1,4 puta knjigovodstvena vrednost, s tim što su veći „igrači“ na tržištu obično dobijali i određenu premiju na veličinu, sve zavisno od tržišnih uslova, berzanske cene, makroekonomskih pokazatelja i niza drugih elemenata. Dakle, rezultati iz poslednjih godina, njeno tržišno učešće, slične transakcije iz regiona, sve govori da bi vrednost Komercijalne trebalo da se traži u okvirima od oko jedne milijarde evra. Ova kratka, gruba procena vrednosti uopšte ne uzima u obzir to što je Komercijalna suštinski jedina državna kreditna institucija, da ima filijale u svakom i manjem gradu, kao i da još uvek ima petnaestak posto ukupne štednje građana Srbije. Sve ovo predstavlja na neki način potencijalno mehanizam odbrane u nekoj novoj ekonomskoj krizi, na šta ukazuju retki ekonomisti. Dodajmo i to da Komercijalna ima znatno više depozita od kredita (L/D racio od nešto ispod 0,6) što je čini znatno otpornijom na neku buduću krizu likvidnosti. To doduše istovremeno ukazuje na to da ne koristi optimalno svoja sredstva i da ima dosta prostora za napredak.

Ovaj proces neodoljivo podeća na neuspešnu privatizaciju Telekoma od pre par godina. Kao i sada sa Komercijalnom, imali smo pokušaj prodaje koji nije pratila bilo kakva suvisla analiza i zato je DSS to kritikovala. Na kraju postupka, zbog skromih ponuda kupaca, ali i pritiska javnosti, struke, sindikata i sigurnosnih razloza vlast SNS-SPS je odustala od prodaje. Koliko je poznato, tada je ponuđeno oko 1,1 milijarda EUR za 58% (uključujući i 20% sopstvenih akcija), što je davalo vrednovanje od 1,5 milijarde za celu firmu. Iako je predsednik Vučić neprihvatanje ponude nazvao svojom „najvećom greškom”, samo par godina kasnije, isti taj Telekom je kupio 20 puta manji Kopernikus za 200 miliona EUR. Kada bi vlasti na Telekom primenile isto vrednovanje kao na Kopernikus, ne bi smeli Telekom da prodaju ispod 4 milijarde evra. Dakle, ili kupovina Kopernikusa od strane Telekoma predstavlja veliko rasipanje državnog novca ili smo Telekom pokušali prodati po bagatelnoj ceni.

Što se tiče glavnih pretendenata na Komercijalnu, zanimljiva je predistorija za sada najizglednijeg kandidata – slovenačke NLB banke, koja je navodno ponudila najvišu cenu od 450 miliona EUR. NLB je donedavno bila većinski u vlasništvu Republike Slovenije. Nakon dugogodišnjih optužbi od strane EU da je ova banka manje ili više transparentno pomagala druge slovenačke ekonomske subjekte, naročito nakon ekonomske krize (što je ona smatrala svojom dužnošću), Slovenija je bila primorana da se liši većinskog udela, prodajom na berzi. Posle višegodišnjeg preganjanja, Slovenija je ipak uspela da zadrži 25% udela plus jednu akciju, nastavljajući glavnu ulogu u upravljanju bankom. Nameće se i moralno pitanje: kakva je to privatizacija gde će državu Srbiju u vlasništvu i upravljanju Komercijalnom bankom zameniti država Slovenija?

Slovenački interesi su razumljivi: pošto su kako-tako uspeli da konsoliduju NLB banku, logično je i da pokušaju da prošire njene operacije u regionu. Upita li se neko „zašto je nama logično da se sužavamo“?

I na kraju da zaključimo, vlast SNS-SPS prodaje vrednu državnu banku, a da ne zna zašto to uopšte radi, po ceni koja je duplo manja od tržišne, za novac koji nam trenutno ne treba, pod izgovorom da ne treba država da se bavi bankarstvom, a najverovatnije stranoj banci, koja je pod suštinskom kontrolom te strane države.

Ivan Radović, član Ekonomskog saveta Demokratske stranke Srbije