IN MEMORIAM Zoran Stojković

Piše Aleksandar Popović; FOTO: P. Mitić
07. Jul 2020.
IN MEMORIAM Zoran Stojković

IN MEMORIAM Zoran Stojković

Piše Aleksandar Popović, član Demokratske stranke Srbije i kolega Zorana Stojkovića iz prve Vlade Vojislava Koštunice

Otputovao je Zoran Stojković. Jedan od ljudi koji su od prvog dana bili u Demokratskoj stranci Srbije, učesnik osnivačke Skupštine, član prvog i mnogih potonjih glavnih odbora, član izvršog odbora izabranog na stranačkoj Skupštini u junu 1996. godine, predsednik Gradskog odbora.

Ljudi kao što je bio Zoran, ljudi koji su gospodstvom, ozbiljnošću i duhom ispunjavali prostor u kome se nađu, ljudi koji su činili boljim sve oko sebe, ne staju i nikada ne mogu stati u šture, biografske, vikipedijske tekstove. Dobro je, stoga, što nismo delili generacijsku pripadnost. Što zbog toga ne znam previše detalja o njegovom životu. Što postojanje tog znanja i podataka ne može da me navede da pišem suvoparan i dosadan tekst.

Delili smo nešto vrednije od generacijske pripadnosti. Nju, uostalom, ne možemo da biramo. Delili smo pripadnost jednoj ideji. To je bio naš izbor. I, izborom mandatara, a i iskazom ličnog stava, sedeli smo za istim elipsastim stolom u prvoj vladi Vojislava Koštunice. Delili smo i isti sprat u dugačkoj, socrealističkoj zgradi ministarstava u Nemanjinoj ulici. Mnoga sam rana jutra, dok je malo ko od zaposlenih došao na posao, proveo u kratkim, brzim razgovorima sa njim. I tolike desetine, možda i stotine puta sam, odlazeći u kasne sate iz zgrade u kojoj su samo brujali usisivači spremačica, video svetlo koje još uvek gori u jednoj jedinoj kancelariji. Zoranovoj.

Nisam, priznajem, u tim godinama, i srpskim i svojim, na početku našeg posla u Vladi Srbije, imao vremena i znanja da u svakoj nijansi razumem i shvatim čime se ministarstvo koje je vodio, bavi. Ali sam instiktivno video koliko je bilo važno za funkcionisanje države na način na koji ju je Vojislav Koštunica, pa i svi mi, videli. Još pre formiranja same vlade, kada su kadrovska rešenja u njoj bila poznata, primio sam telefonski poziv sa meni nepoznatog broja. Sa druge je strane nevidljive linije bila osoba koja je bila, a i danas jeste, jedna od vodećih ličnosti NVO sektora u Srbiji. Bila je prijateljski nastrojena prema vladi pre naše, i sve do danas, prema svim vladama posle naše, bez obzira na to ko ih je formirao. Prema svim, osim prema nama..

Pokušala je da me ubedi, zapreti, objasni, ne znam više koji bih termin upotrebio, da Zoran nikada i nikako ne sme da bude ministar pravde. Savršeno nespreman za ovu vrstu razgovora, zdravorazumski verujući mandataru, a ne osobi koja me zove, završio sam razgovor i dugo razmišljao zbog čega je baš Zoran sporan? Zbog čega je važno da on ne bude ministar pravde? Zašto je potrebno da se u ovoj oblasti ne zavede red? Neposredno nakon formiranja Vlade se ovaj, frontalni, napad na njega nastavio. Povod je bila izjava koju je dao, kojom je saopštio prostu istinu da Specijalni sud, kakvim su ga prozvali mediji, zapravo pod tim nazivom ne postoji, da postoji samo Posebno odeljenje pri Okružnom sudu u Beogradu, pa da ne može da ukine ono što ne postoji. Ova je, čisto semantička ispravka, bila dovoljna za novu hajku na ovog vrednog, dobrog i pouzdanog čoveka. I opet, problem je bio on, sve ono što želi da uradi u resoru, problem su bili njegova ozbiljnost, ozbiljnost ljudi koje je doveo u ministarstvo, odsustvo voluntarizma i avanturizma. Problem je bila njegova staloženost, ona staloženost kojom je odbijao sve napade. Napadi se, jednostavno, na njega nisu lepili. Nakon ideologa i predsednika te Vlade, uz ministra unutrašnjih poslova Dragana Jočića i vera Milan Radulovića bio je čovek koji je trpeo najžešće harange drugosrbijanskih medija. Svi smo mi ostali bili u zavetrini tih napada. Jasno mi je bilo, tada možda kroz maglu, danas kada o tim danima razmišljam potpuno čisto i nedvosmisleno, ko je bio sve meta. Čovek koji je politički vođa, i oni njegovi saradnici čiji je zadatak bio borba protiv kriminala i korupcije, uređenje pravosudnog sistema i očuvanje i unapređenje uloge SPC-a u društvu.

Napisao sam već da nisam, pre formiranja Vlade, znao sasvim šta su poslovi ministarstva koje je Zoran Stojković vodio. Bilo bi pretenciozno od mene da sudim o tome kakav je ministar bio. Svako ko radi u srpskom pravosuđu ima pravo da taj sud da. Znam samo da u njegovim i našim godinama nikome nije padala ni primisao da govori o politizaciji pravosuđa, o sudijama i tužiocima koji pripadaju jednoj ili drugoj stranci. I znam da su mi mnogi ljudi, naši politički neistomišljenici, ljudi koje sam sretao slučajno u raznim prilikama godinama nakon prolaska mandata te Vlade, govorili kako boljeg ministra pravde od Zorana nije bilo. Neki od tih ljudi su čak u vreme njegovog rukovođenja ministarstvom bili i u javnom sukobu sa njim. O njemu, o njegovim stavovima i shvatanjima, za one koji naše dane budu proučavali, ostaje i intervju „Vremenu“ od 27. maja 2004. godine. Jasne misli, jasni stavovi, jasan temelj u njemu.

U nečasnim jednopartijskim vremenima Zoran Stojković je bio častan čovek. U časnim vremenima kada smo, koliko smo mogli, menjali Srbiju na bolje, bio je jedan od ljudi koji su, bez puno reči, zaorali jednu od najvažnijih brazdi. Šteta je za Srbiju što nije bilo nikoga ko bi u njegove brazde, dobre, prave i duboke, nakon 2007. godine, bacio seme.

Oprosti mi Zorane što te nisam poznavao bolje, u tančinu, oprosti mi prijatelju što lepši i bolji tekst nisam umeo da napišem.