Aleksandar Popović: Dolazi kraj politike koja okreće brata na brata, kuma na kuma, plemenika na plemenika

DSS info
26. Avgust 2020.
Aleksandar Popović: Dolazi kraj politike koja okreće brata na brata, kuma na kuma, plemenika na plemenika

Naš se život, i lični, privatni, i ono što je njegova nadgradnja, život društveni pa i politički, zasniva ipak i pre svega na Istini. Na Istini ko smo i šta smo, na Istini koja je kristalisana kroz iskustvo vekova postojanja naših predaka na ovim prostorima. Možemo biti ili ne biti formalni ili suštinski vernici, ali je, ovako ili onako, okosnica te Istine, njena suština, zasnovana na moralu kome nas uči i na koji nas podseća naša Srpska pravoslavna crkva.

Nekada je u životu moguće od te Istine otići. Otrgnuti se. Misliti da smo nešto drugo. Moguće je to činiti danima, godinama, ponekad i ceo život. Ubediti sebe, pokušati ubediti druge, da je laž, da lažna istina zapravo realnost, i da joj se mora pokoravati. Da treba, da je moguće zaboraviti ono što jesmo, ko smo bili, ko su bili oni pre nas. Čiji su grobovi na našim grobljima, i još više, čiji su grobovi rasejani svuda tamo gde se moralo ginuti. Ginuti štiteći nju. Istinu.

Sa jedne je strane Istina.

Sa druge je strane laž. Sa druge su strane oportunizam i prevrtljivost. Sa druge su straneoni koji se okreću kako vetar duva. Oni koji će u svemu što rade ili bi mogli raditi, i u najgorim stvarima, naći razlog i opravdanje. Oni koji, kada se pogledaju u ogledalu, više ne razumeju šta vide. Oni koji će reći i učiniti sve kako bi nastavili da vladaju, ne zato što su bolji i najbolji, ne u korist naroda i države, već u korist sopstvenih džepova i, samim tim, svih onih koji su, i van naših prostora, poput njih.

Sa druge strane su oni koji su se kleli u i lik i delo Broza, koji su voleli sve brozoviće, koji su verovali u revolucionarnu vlast radničke klase i diktaturu proletarijata. Pa su, kada im se to učinilo korisnim, od proleterskih internacionalista, ljubitelja Lenjina, Kardelja i Bakarića postali mrzitelji šaha. Mrzeli su igru na šestdesetčetiri polja, nisu podnosili ni grb fudbalskog kluba iz Minhena, dok je to donosilo glasove i polzu. Druga su im danas vremena.

Danas su svoje suncokretske stabljike okrenuli drugom suncu. Onom koje izlazi na zapadu. Za njega su spremni da ginu, onako kako su, za tolika druga i međusobno suprotstavljena sunca, bili spremni da glave daju ranije. Uverenja im nisu bitna. Važna im je samo korist. Jednom će biti „Beli orlovi“. Naredni put NATO jurišnici. Oni to znaju. A mi vidimo.

Laž je kada danas kažu za sebe da su demokrate. U demokratskim društvima i državama novinare ne ubijaju, ili barem njihove ubice pronađu. U demokratskim se društvima država svom silom obračunava sa organizovanim kriminalom. Kriminalce pohapsi, pa ne bude začuđena kada se oni međusobno ubijaju po belom svetu. Kada ih drugi hapse po brodovima sa drogom. Znaju to oni. Znamo i mi.

Laž je i kada ustvrde da su socijalisti. Oni jesu za društvo bogatih ljudi. Ali ne za to da svi budu bogati. Žele da bogati budu samo oni. Ostali nisu važni. Mogu i da gladuju. Tu glad danas vidimo. I oni i mi.

Laž je i kada kažu da baštine Knjaževinu i Kraljevinu. Da to zaista čine, ne bi se stideli himne, najlepše od svih. Ni zastave. Ni državne ni narodne koja je tu državu, srpsku državu, krasila. Ne bi se stideli herojizama njene vojske. Znaju oni to. Znamo i mi. Znamo kada zapevamo „Onamo ‘namo“.

Laž je i kada kažu da se ponose 13-tim julom. Tog je dana Crna Gora, sva prava, bez obzira na kasnije podele i nesreću, bila na jednoj strani. Fašizam su i sila bili na drugoj. Da nije laž, ne bi stihove onoga koji je nakon jednodnevne vlasti oboren, Sekule Drljevića, prepisali usvoju himnu, i pevajući je, spominjali njega i one kojima se služio, svakodnevno. Spominjući ih sa ponosom.

Laž su slova koja su izmislili. Izmislili da bi na silu, onako kako nikada nije bilo, stvorili jezik. Da tih pismena ima, i da laž nisu, znali bi ih svi. Da ih ima, toliki bi pesnici i pisciod početka pevanja pa do Matije valjda znali da ta slova postoje. Znao bi ih onaj koji je bio veći od svih nas, onaj koji je najveće ikada napisano delo na srpskom jeziku posvetio „prahu otca Srbie“. Nije ih znao. Nisu ih znali. Nisu ih mogli znati. Ne znaju ih. Ne može se znati nešto što ne postoji. Nešto što je izmaštano.

Laž je „državni udar“. Laž je iako je lansirana sa privatnog i uticajnog medija iz Srbije, kako bi se moglo reći da srbijanski mediji tu laž saopštavaju. Laž je, prljava i u svojoj prljavštini gorostasna, iako je o njoj govorio srbijanski predsednik na dan prethodnih crnogorskih izbora. To što je tada laž postigla cilj, njenu lažljivost ne umanjuje. Znaju to oni. Znamo to i mi.

Laž je da postoji nekakav „Kosova“ koji oni priznaju, pa i neku granicu tog bastarda crtaju. Priznaju ga i crtaju, priznajući zločin, nadajući se da laž biti manja, gotovo nevidljiva i jednog dana tako i toliko neprimetna, da će se na nju svi navići, a njih koji su laž među prvima uzviknuli, potapšati po ramenima. Njihove su mere i mere naše, mere Istine, drugačije. Za nas postoje srpsko Kosovo i Metohija, ono koje smo kroz istoriju prividno gubili i vraćali ga, ono kojeje, bez obzira na te privide, uvek bilo naše. Gde smo, kao narod, rekli ko smo i šta smo. Koje smo u pamćenju čuvali vekovima. O kome je kralj Nikola ispevao najlepšu srpsku himnu. Na kome su vojnici koji su ga oslobodili, kada su postali svesni gde su, klekli i zaplakali. Zbog koga razmišljamo s čime ćemo, kada vreme dođe, svako od nas za sebe, pred Miloša.

Laž je da crkva u Crnoj Gori bila ikada autokefalna. Ona crkva koja je stvorila državu i čiji su mitropoliti vratili patrijaršiju u Peć. Ona crkva koju su današnji demokratski socijalisti, kada su se još komunistima i brozovićima zvali, prezirali i proganjali. Ona kojoj, ne shvatajući, jer to ne mogu da razumeju i shvate, pokušavaju da oduzmu imovinu. Ona kojoj zapravo ne mogu ništa. Zato što ne postoji nijedna laž, ma koliko velika bila, ma kakva fizička i pendrekaška sila iza nje stajala, koja može da poništi Tvorca. Tvorca nad nama i u nama.

To je laž. Laž onih koji otimaju svetinje, a posle, u potpunoj izgubljenosti između svojih korena i laži u kojoj žive, na svadbama u pesmama broje četnike kojih nad Kraljevom više nema. Laž su oni koji se iz penzija koje su stekli kao oficiri, diplomate, univerzitetski profesori u Srbiji ili zajedničkoj državi, sada iz Srbije oglašavaju podržavajući otimanje svetinja, podržavajući režim o čijem kriminalu bruji Evropa. Čine to dok šetaju po Kalemegdanu. Ili Petrovaradinu. Laž su oni među njima koji studiraju u Srbiji, i dok su po srbijanskim univerzitetima nema većih i odanijih Srba od njih. Kada se u Crnu Goru na ferije vrate, pokažu drugo lice, proganjaju one koji Srbiju vole. I jedni i drugi su laž. I ne samo laž. Bednici su i ološ.

To je laž. Jedna je. I ima puno različitih, licemernih lica. Previše sam pisao o njoj. O Istini ću kraće. Jednostavna je. Ponosna. Laka. I lepa.

Za razliku od onih koji žive u laži, ja podržavam i volim svoju braću iz Nove srpske demokratije i Demokratskog fronta. Podržavam ih zato što mnoge od njih znam, ali i poznajem decenijama. Zato što smo bili zajedno u dobrim, i nažalost, srpski je usud, mnogo češće u lošim momentima. Nisam ih izdao, nisu ni oni mene. A mogli su. Zato što su kroz sve ove godine strpljivo nosili usud borbe za Istinu. Zato što nisu odustali i onda kada bi mnogi na njihovim mestima to učinili. I ja možda. Verovatno. Branili su stenu Istine i onda kada su mora, okeani laži nadolazili i plimili, kada je stena bila pod opsadom i gotovo preplavljena. Jesu li oni, moji prijatelji iz Demokratskog fronta i Nove srpske demokratije, idealni i bezgrešni? Nisu. Nisam ni ja. Niko nije. Ali su bez ostatka verni Istini. Vole je i podržavaju. I zato sam uz njih. Zato uz njih mora biti svaki pristojan i razuman čovek.

Ne poznajem, i nikada nisam sreo, profesora dr Zdravka Krivokapića. A podržavam ga. I normalno bi pitanje bilo kako mogu da podržim nekoga koga ne poznajem. Činim to ne samo zbog toga što su uz njega moja braća i prijatelji. Činim to ne samo zbog toga što pripadamo našoj svetoj i mučenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Činim to zato što se radi o čoveku koji ima svoju biografiju, svoj poziv i posao. Zato što se radi o čoveku koga je dovoljno pogledati i videti mu na licu istinu i mir, onaj mir koji nose ljudi koji znaju da čine ispravnu stvar. Činim to, konačno, i zbog toga što se u njegovim istupima ne vidi utreniranost i rutina političara. On govori iz srca, govori bez fraza, govori ono što misli. Čini to što čini bez ikakve svoje koristi, u slavu svog roda i svoje zemlje. I to je, za mene, više nego dovoljno.

Nadam se i verujem da će poslednji vikend avgusta, nakon sedamdeset pet godina, dovesti do promene vlasti u Crnoj Gori. Ubeđen sam da će nakon što Istina pobedi voljom ljudi u Crnoj Gori, doći do pomirenja. Neće više biti politike laži koja, da bi samu sebe sakrila, mora da stvara tenzije. Da okreće brata na brata, kuma na kuma, plemenika na plemenika. Da će u Crnoj Gori pošteni ljudi moći da žive od svog rada, a da će oni koji pošteni nisu živeti o trošku budžeta u institucijama koje su u celom svetu za takve ljude predviđene. Da će svi u Crnoj Gori, bili oni pravoslavci, katolici ili muslimani, bili oni Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci ili Hrvati, bili za EU ili protiv EU, za NATO ili protiv NATO-a, mirno, kao braća, razgovarati o svojim razlikama, živeti u miru sa sobom, među sobom, i sa nama koji živimo u blizini. Jer, naš je Tvorac jedan,i svi smo mi njegova deca. Jedina je podela među nama na dobre i loše ljude. Vreme je da sve druge podele u Crnoj Gori prestanu. A za to vlast laži, korupcije i huškanja, vlast presvučenih Đukanovićevih komunista, ljudi bez stava o bilo čemu osim o svojoj koristi, mora da ode.