Poslednja poruka našem prijatelju Đorđu Mamuli

DSS
16. Decembar 2020.
Poslednja poruka našem prijatelju Đorđu Mamuli

„Bio si druželjubiv i ozbiljan. U isto vreme i tajanstven“, napisao je Dragan Jočić u poslednjoj poruci našem prijatelju Đorđu Mamuli.

Ništa sažetije, mudrije i bolje ne umem da napišem.

Rešio je da otputuje, u zla vremena, još jedan od ljudi koji su bili među potpornim stubovima Demokratske stranke Srbije. Đorđe Mamula, beogradski advokat, je u šestdeset devetoj godini iznenada napustio svet koji je svojim pronicljivim očima posmatrao, a rečenicama punim duha opisivao. Bio je poslanik u više saziva Narodne Skupštine, u prvim decenijama postojanja stranke jedan od retkih članova Glavnog odbora čiji je izbor na Skupštini stranke bio potpuno neupitan, u tri navrata član Izvršnog odbora Demokratske stranke Srbije.

Voleo je da prepričavam priču koja sledi, pa sam uveren da mi neće na njoj, gledajući nas sa nebesa, ni sada zameriti. Oslovljavao sam ga sa „kompanjero Mamula“, ne zbog toga što su njegovi ideološki uzusi bili rastegljivi ka levici, na protiv, već zbog anegdote koju je znao i širi krug naših stranačkih prijatelja. Zvao ga sam jednom iz inostranstva, u vreme dok je Đorđe bio potpredsednik beogradskog odbora stranke, znajući da neće moći da vidi i identifikuje moj broj. Ne predstavljajući se, izgovorio sam, sa upitnošću u glasu: „Kompanjero Mamula?“. Odgovora sa druge strane nije bilo. Samo muk. Proširio sam malo uvod, rekavši: „Kompanjero Đorđe Mamula?“. Odgovor je bio: „A ko traži kompanjera Đorđa Mamulu?“.

Oprostiće mi Đorđe što o ovome pišem. Pamtiću ga, i svakako nisam u tome sam, po duhu. Dobrom duhu koji je nosio sa sobom, i duhovitošću na tuđ i iznad svega na svoj račun. Po spremnosti na razgovor, na neslaganje, i po danas toliko retkoj osobini da neslaganje ne shvati lično, već ga doživi kao poziv na razlaganje i nijansiranje tog neslaganja kako bi se došlo do neke dublje istine. Svojim obrazovanjem, praćenjem i shvatanjem sveta pripadao je više boljim, prošlim, utemeljenim i ozbiljnim vremenima, nego ovim savremenim, prebrzim, rijaliti i tviter dobima.

Bio je čvrst i temeljan čovek. I po fizičkom izgledu, i po političkom stavu. Bio je jasan i  odmeren. Pamtiću ga i po tome što se, unutar Demokratske stranke Srbije, nikada nije ustezao da svoj stav iznese, čak i onda, a naročito onda, kada je bio u manjini, ili kada je taj i takav stav mogao da bude prihvaćen surevnjivo. Nije bio oportunista. Bio je čovek istine, onako kako ju je video i doživljavao, uvek i po svaku cenu. Govorio je često i govorio je javno, da politikom trebaju da se bave, i na stranačke i državne funkcije dolaze, ljudi koji imaju završene škole, imaju svoju struku i u njoj su ostvareni. Ljudi koji neće zavisiti od stranke i politike. Da će ljudi koji nisu takvi politiku koristiti, a neće joj služiti. Bio je u pravu.

Govorio je u slikama i aforizmima. Jedan od njih, mislim njegov omiljen, svakako onaj na koji bio ponosan, je bio da „Putin i Medvedev nemaju trećeg ni za preferans, a kamoli za politiku“.

Setih se sada Majakovskog. Njegove pesme „Drugu Nete, parobrodu i čoveku“. Možda bi dobar naslov za ovo opraštanje bio „Đorđu Mamula, advokatu, prijatelju i čoveku“.

A opet, Dragan Jočić je napisao sve.  

Nedostajaće Đorđe. Baš će nedostajati.